Ništa nije bilo bitno nakon užasne Čelikove utakmice noć prije. Neki kolektivni izlet je otpao jer ono malo mlađahnih iz kluba sigurno će sutra mahmurati.
Dva, tri kontakta i smislimo da bi najbolje bilo da «spržimo» jednu turu na Pepelare ako ništa ono da malo razgledamo mogućnosti sređivanja kakvih takmičarskih staza za narednu sezonu. Očito je da smo mi u Zenici jedini zagrijani za ovu vrstu zabave, pa kad je već tako da si tu zabavu produžimo i na čitavu godinu.
Ekipa je već standardna: Ado, Sandro, Ali, Haris, Amel i naravno ja.
Pepelari su već kao destinacija planinara dobro poznati, a i veći broj zeničana tamo ima vikendice. Ono što nas veseli je da smo se dogovorili da idemo starim putem, a kako je put u šumi, dio puta standardno odnese i kiša. Tako da nas na par mjesta i prelaza očekuje i nosanje bicikla. Kako smo svi odgajani na «lijepom» mirisu željazarskoga dima, dapače, to nas i veseli .
Pepelari su udaljeni 48km od Zenice. Standardno smo za ovu priliku ponijeli regularni paket rezervnih dijelova i po koji sendvič. Iskustvo nam govori da u Planinarskom Domu nema nikoga. Nemam još naviku da nosim i kakvu termosicu sa čajem.
Put je regularan i jednostavan za vožnju sve do prelaza kod tvornice slatkiša.Tu se put račva. Novi je pored tvornice, pa nekih kilometar se odvaja na desnu stranu. Taj u većini koriste planinari i rekreativci koji vole da pješače. Otprilike nekih dva sata hoda je do Doma. Jeste da ima par strmih dijelova ali je put znatno bliži.
Drugi se odvaja odmah preko drvenog mosta. Zaljubljenici mesne industrije iz čaršije taj most koriste kada je kakva roštiljada u pitanju. U našem slučaju dosta prelaza.
Od mosta put je u dužini 5 km makadama i dobro je utaban. Izuzetno je i par vrela koji su čisto ograđeni , a voda je hladna i pitka. Oprez za vručih dana.
Dva, tri kontakta i smislimo da bi najbolje bilo da «spržimo» jednu turu na Pepelare ako ništa ono da malo razgledamo mogućnosti sređivanja kakvih takmičarskih staza za narednu sezonu. Očito je da smo mi u Zenici jedini zagrijani za ovu vrstu zabave, pa kad je već tako da si tu zabavu produžimo i na čitavu godinu.
Ekipa je već standardna: Ado, Sandro, Ali, Haris, Amel i naravno ja.
Pepelari su već kao destinacija planinara dobro poznati, a i veći broj zeničana tamo ima vikendice. Ono što nas veseli je da smo se dogovorili da idemo starim putem, a kako je put u šumi, dio puta standardno odnese i kiša. Tako da nas na par mjesta i prelaza očekuje i nosanje bicikla. Kako smo svi odgajani na «lijepom» mirisu željazarskoga dima, dapače, to nas i veseli .
Pepelari su udaljeni 48km od Zenice. Standardno smo za ovu priliku ponijeli regularni paket rezervnih dijelova i po koji sendvič. Iskustvo nam govori da u Planinarskom Domu nema nikoga. Nemam još naviku da nosim i kakvu termosicu sa čajem.
Put je regularan i jednostavan za vožnju sve do prelaza kod tvornice slatkiša.Tu se put račva. Novi je pored tvornice, pa nekih kilometar se odvaja na desnu stranu. Taj u većini koriste planinari i rekreativci koji vole da pješače. Otprilike nekih dva sata hoda je do Doma. Jeste da ima par strmih dijelova ali je put znatno bliži.
Drugi se odvaja odmah preko drvenog mosta. Zaljubljenici mesne industrije iz čaršije taj most koriste kada je kakva roštiljada u pitanju. U našem slučaju dosta prelaza.
Od mosta put je u dužini 5 km makadama i dobro je utaban. Izuzetno je i par vrela koji su čisto ograđeni , a voda je hladna i pitka. Oprez za vručih dana.
Vožnja pored potoka uz put je doživljaj sam za sebe. Pored toga što onako u grupi i mi sami zbijamo šale i gledamo predjele za kakvog spota da si napravimo, pa skromni kakvi i jesmo, da se sami sebi divimo kad već nema ko drugi. Ali je u svom elementu no brzo prestaje biti, kad Amel uzme sljepića koji je isti primjetio na deset metara razlike.
Prilika za odmor je bezbroj tako da mala uzvišenja sa lakoćom savladavamo. Ali....
Sada već dolazimo do dijela gdje, kad kiša mili par dana ovaj mirni potočić prerasta u Amazon i odnese nam ovo malo putića.Vrijeme je da se zasukaju rukavi i bum serija mišića.
Ciklo nosimo dijelom, pa opet vozikamo, pa opet nosimo.. Uglavnom osjećam se kao kakav istraživač! Zadnji izvor pred uspon na brdo. Punimo bidone, kratko odmaramo onako da se ne ohladimo i počinjemo uspinjati. Uspon je sada već konstantan ali mala šajba i cipelaj. Nije teško, ali brate dojadi. Makadam je iza nas i sada vozimo više po travi i lišću. Katkad kad ustanem sa cica počinje i proklizavanje zadanjeg točka, pa šlajdraš ko lud. Stajemo samo u slučajevima potpisa i urbanih grafita. Naime, Sandro je ponio sa sobom par flomastera i kad ugleda kakav dobar balvan ili kamen puff grafit. Mislim da će sve vjeverice i zecovi sa divljenjem motriti PRO-BIKE ilustracije. 
Nakon par kilometara popeli smo se na prvo uzvišenje. Pogled.. neopisiv.. Nalazimo se tačno sa druge strane planinarskog doma. Dijeli nas jedno uzvišenje.. Bilježim, onako sam sebi i po ko zna koji put, da obavezno ponesem sa sobom dvogled.
Okidam par slika dok stavljamo kacige na glavu jer sada nam je ostalo još jedno spuštanje. I to kakvo. Put je dobro utaban i širok. «Domaći indijanci» tuda exportuju drva iz borove šume. Miris se prosuo dolinom tako da imaš osjećaj da si negdje na plaži Makarske rivijere. Dogovor je pao da se polako spuštamo bez naglih pokreta.Tako i bi... Nekih deset sekundi. Dok pored mene nije proletio, a ko drugi nego Sandro. Duplo je mlađi, pa mu i ne zamjerim ali kad sam vidio kako kočenjem zanosi po krivinama moram reći da nije ... Ego se kod ostalih budi i neminovno do dole je spust kao da smo na motokros utrkama!
No comments:
Post a Comment