Pepelari------------------ priča 2.

Tek sam zamjenio Tiogine gume ali vidim da ni na ovima neću moći dugo ostati. Opet smo se grupisali pred usponom i polako popeli do doma .
Pred domom smo se odmorili, osvježili, sabrali utiske i malo ljudeknuli koju o temai zbog koje smo i pošli. Ostalo je da još potražimo i par staza. Ja i Sandro smo tu već ugledali par staza koje vode čitavom dužinom borove šume. Nešto nevjerovatno. Do sada sam imao prilike ovakav ambijent vidjeti jedino na spotovima nekih stranih takmičenja downhillaša na internetu. EXTRA!

Samo bez full opreme nema pravog doživljaja. Dobra stvar je da se može prići i autima tako da rekreativci i ostali koji žele mogu zajedno sa nama uživati ovdje sve ljepote. Planiramo baš jedan piknik napraviti za čitav dan. Provjerili smo sve i sa planinarskim domom i smještajem i za sad je sve ok. Tko želi može i nočiti. Za oženjene (a i neoženjene) se može srediti i tople vode.. Za djecu ima bezbroj mjesta za igranje i dosta je bezbjedno, jer je čitav dio oko doma dobro očiščen.
Baš kad krenusmo nazad, srećemo vikendaša koji nam reče za, nama neznani put kojim se možemo vratiti. Naravno čim je čuo da se ide u brdo Amel je stavio veto i htjeli – ne htjeli krenusmo tim putem.
Povratak je počeo dobro sve do raskrsnice gdje smo sada morali skrenuti desno u šumu. Sam pogled prema uzbrdici jasno ti sve govori. Uspon 35%. Po tragu na cesti i otisku jedino je traktor sredstvo koje može gore ići... Isto kao i silazak i uspon je prerastao u trku.

Sandro je povukao.. Adrenalin proradio.. Haris je nešto malo pružao otpora ali naš traktor je nastavio. Mislim: «Amele nisi normalan..» Naravno na pola puta ja i Ali smo hrabro gurali bicove. Kletem se kako više nikad neču ovom stranom ići. Uspon je relativno male dužine, možda neki kilometar. Da ne govorim prema kojem selu, jer fakat ne znam, ali znam kada smo došli na vrh i vidio kuda se moraš spuštati sve drugo zaboraviš. Strmo je isto kao i uspon. Meni je na par mjesta bic jednostavno bježao ispod mene. Kočnicu nisam mogao nikako kontrolisati. Prednji disk se usijao maximalno. Samo se moraš spuštati što brže. Nema ti druge. Ako naglo kočiš, što se meni već dva puta desilo, samo ti zanosi zadnji kraj i moliš boga da te ne zbaci sa bica. Cic ne mogu da spustim jer mi se cijev pokvarila, te se spuštam u poziciji bicikla za roud. Amortizer radi svoje ali nakon par metara i ruke počinju boljeti.Uspio sam negdje da pokupim i naku granu koja mi se zaglavila između zadnjeg mjenjača i točka, tako da kad je isti zablokirao umalo nije bio salto mortale. Sretna stvar je da je bio nakav nasip sa desne strane.. Očito je da je i u ovom slučaju kiša dobro izrovila ovu stazu jer je za sobom ostavila velike kratere. Ima tu i jako oštrog kamenja. Par puta sam upadao i u procjepe, pa je bilo i «vune» da se izvadiš. Več kontam, bolovanje mi ne gine.

Ali i Ado su stjerali pakne do maximuma. Ali, iako ima 100 kg, onako dok pritisne kočnice i simulira ABS opet silazi 20 km/h. Adrenalin radi maximalno. Bilo je tu raznih tehnika silaženja, pa čak i onih «zaključaj se na pedale i banzai», ali suma svega je probijena guma. Nakon servisa nastavak. Brz je i silazak, tako da smo sad podijeljeni u grupama. «Glumci» Amel, Haris i Ali su se prvi spuštali tako da su daleko ispred nas. Ja i Ado pomažemo da Sandro napravi gumu. Pouka ovakvih vožnji je: prvi se spuštaj, «dodaj gas do daske» i stani tek na asfaltu! Moram priznati da sam se oduševio ovim silaskom. Moram to još par puta ponoviti.
Nakon ovakog silaska ostatak puta je šala. Za kratko vrijeme smo izašli na asfalt. Povratak u Zenicu je bio relativno brz.
Moram još jednom doći sa kamerom da uradimo par videa za intermezza i za blog.
Mislim da vrijedi proći ovaj put, iako preporučujem da se istim i vratite. Ovaj strmi dio ostaviti za prave spustaše.
EXTRA izlet.