Put je protekao kao i obično na treningu od 105% kad god krenes sa Amelom u voznju «onako rekreativno». On je kao i koza sa Slovenskih brda, cim ugleda brdo cuvaj se.
Kako sam ja krenuo zabusavat, naravno da me je odmah odveo na voznju po stazi koja se prosle godine koristila kao staza za takmicenje u grupi Elite.
Mislim da sam taj dan izgubio, onako brat bratu, 2 kg.
Naravno na pola brda sam vec skontao da mi biciklo nije dobro leglo jer mi je cic bio spusten što se naravno osjetilo na ovom usponu. Džaba mala šajba i pedaliranje ali dusa na nos izlazi, no mi se nikako ne gura i bicikl, ne zbog sramote, nego što je meni gore gurati nego pedalati.
Ali fakat sve pada u zaborav kad se gore popnes, to je nevjerovatno! Cvijece udarilo citavom padinom brda, miris puca citavom dolinom, pticice pjevaju, merak nad meracima, odmah zaboravis sav napor i sve druge gluposti.
Nakon malih zezancija po padinama i onako spustova iz ćeifa, demokratski samo se dogovorili da se spustimo niz padine do grada downhill stilom.
A baš je žabu u vodu teško natjerati, no sam taj dan naucio jednu vrlo vrijednu lekciju koju cu odmah sa vama da podjelim : 
- Nikad se nemoj spustati biciklom kroz šumu ako je noć prije padala kiša,
- Na nizbrdici od 27% bez veće potrebe štimati naocale i voziti bez kacige.
Naravno, kao i uvijek do sada, puna oprema je na mom biciklu još samo da skontam kad krenem u spust da je počnem i koristiti. Pošto je dva dana prije padala kiša, a mi smo tek ušli u šumski put, ja kao pravi čaršijski glumac, onako silazeći niz brdo, hoću da jednom rukom skinem naočale sa glave i dok si reko kex ode zadnji točak, džaba kočenje, prvo zadnja pa prednja, pa let, pa salto-mortale, pa sva sreća da sam nekad trenirao džudo, jer sam se stručno dočeko, te se i ovim putem zahvaljujem treneru Beba Ahmetu jer je nešta od davnih treninga ostalo u meni.
Tek nakon male avanture sve živo sam stavio na sebe mislim da bih i stavio štitnike za koljena da sam ih ikad kupio ( i ne namjeravam ). Ostalo je nevjerovatno uživanje.To se mora doživjeti. Adrenalin raste u krvi, gume klize na sve strane, šuma, mir, ma prava uživancija, vrijedi i pet padova.Više na Amelovom blogu mtbizleti.
Još bitnija stvar je i sa kim ideš na vožnju. Amel je kao i njegov brat Ado Extra odličan. Bez panike, ne forsira brzu vožnju, ljudeknemo koju za opuštanja, uglavnom nikad ti nije dosadno.
Negdje na pola puta skontamo da i obiđemo kolegu koji se bavi Extremnim sportovima.
Kako sam ja krenuo zabusavat, naravno da me je odmah odveo na voznju po stazi koja se prosle godine koristila kao staza za takmicenje u grupi Elite.
Mislim da sam taj dan izgubio, onako brat bratu, 2 kg.Naravno na pola brda sam vec skontao da mi biciklo nije dobro leglo jer mi je cic bio spusten što se naravno osjetilo na ovom usponu. Džaba mala šajba i pedaliranje ali dusa na nos izlazi, no mi se nikako ne gura i bicikl, ne zbog sramote, nego što je meni gore gurati nego pedalati.
Ali fakat sve pada u zaborav kad se gore popnes, to je nevjerovatno! Cvijece udarilo citavom padinom brda, miris puca citavom dolinom, pticice pjevaju, merak nad meracima, odmah zaboravis sav napor i sve druge gluposti.
Nakon malih zezancija po padinama i onako spustova iz ćeifa, demokratski samo se dogovorili da se spustimo niz padine do grada downhill stilom.
A baš je žabu u vodu teško natjerati, no sam taj dan naucio jednu vrlo vrijednu lekciju koju cu odmah sa vama da podjelim : 
- Nikad se nemoj spustati biciklom kroz šumu ako je noć prije padala kiša,
- Na nizbrdici od 27% bez veće potrebe štimati naocale i voziti bez kacige.
Naravno, kao i uvijek do sada, puna oprema je na mom biciklu još samo da skontam kad krenem u spust da je počnem i koristiti. Pošto je dva dana prije padala kiša, a mi smo tek ušli u šumski put, ja kao pravi čaršijski glumac, onako silazeći niz brdo, hoću da jednom rukom skinem naočale sa glave i dok si reko kex ode zadnji točak, džaba kočenje, prvo zadnja pa prednja, pa let, pa salto-mortale, pa sva sreća da sam nekad trenirao džudo, jer sam se stručno dočeko, te se i ovim putem zahvaljujem treneru Beba Ahmetu jer je nešta od davnih treninga ostalo u meni.Tek nakon male avanture sve živo sam stavio na sebe mislim da bih i stavio štitnike za koljena da sam ih ikad kupio ( i ne namjeravam ). Ostalo je nevjerovatno uživanje.To se mora doživjeti. Adrenalin raste u krvi, gume klize na sve strane, šuma, mir, ma prava uživancija, vrijedi i pet padova.Više na Amelovom blogu mtbizleti.
Još bitnija stvar je i sa kim ideš na vožnju. Amel je kao i njegov brat Ado Extra odličan. Bez panike, ne forsira brzu vožnju, ljudeknemo koju za opuštanja, uglavnom nikad ti nije dosadno.
Negdje na pola puta skontamo da i obiđemo kolegu koji se bavi Extremnim sportovima.
Znamo da su ga neki stranci angažovali da ih nauči letenje na paraglajderu, pa da vidimo šta ima i dali uopšte treniraju jer je bilo i nekog vjetra taj dan. Naravno stranci ko stranci, kod njih nema odustajanja, te smo i tu malo pratili njihove vježbe.Ko prava mala škola, uče sve o oblacima, vjetru i svim ostalim malim ali bitnim stvarima. Hvali more, drži se kopna, pali bajk i hajmo kuci odmoriti za neki drugi izlet.
No comments:
Post a Comment